Promjene u pubertetu
Opet sam rekla nešto zbog čega se nadurila. Maksimalno sam pazila na svaku izgovorenu riječ, jer primjećujem da je osjetljivija u poslednje vrijeme, povrijedi je čak i najmanja primjedba, najljepše upakovana kritika ili najmekša molba da nešto uradi. Stigao je pubertet, olaa! Nema šta drugo biti. Ranije je na sve to samo odmahivala rukom, smijala bi se na svoj račun ili jednostavno uradila ono što kažem.
Više mi ne priča ništa. Umjela je tako slatko i usplahireno do detalja da prepriča neki njoj bitan događaj iz škole. Uvijek smo pričale otvoreno o svemu, tako je još od vrtića i prvih socijalnih kontakata i odnosa koje je gradila. Sada uleti iz škole, baci ranac na pod, pita šta ima da se jede, jede i zatvori se u svoju sobu. Nedostaje mi i postaje mi daleka. Ono čega se plašim je da ja njoj ne nedostajem i postajem još dalja. Na svu sreću još uvijek voli da se mazi, inače ne znam kako bih izdržala ovu tresku vratima (da li stvarno sve pubertetlije to rade?), plač za svaku sitnicu, nemilosrdno uništavanje moje šminke i taj neki jaz između nas. Ma kakav jaz, ovo preti da postane Kineski zid.
Kako je to bilo dok je bila mlađa?
Kad je bila mlađi školarac prolazili smo kroz fazu prilagođavanja na novonastale obaveze i situacije, gdje je takođe bilo momenata tipa ja ovo ne znam, ja ovo ne umijem, nikad neću uspjeti, Ana piše mnogo ljepše od mene, ismijavaju me stalno jer šuškam i slično.
Sve ovo me je navelo da se zapitam kakva je uloga nas roditelja kada naša djeca počnu da pokazuju prve znake manjka samopouzdanja? Kada se javi sumnja u svoje sposobnosti, kritički stav prema sebi i smanjenje ili gubitak samopouzdanja.
Pretpostavićemo da su uzroci manjka ili gubitka samopouzdanja uslovljeni drugačijim razlozima kod djece prije i tokom puberteta tj. rane adolescencije, te ćemo sa tog aspekta u narednim redovima i pričati na ovu temu.
Što se školaraca tiče, pogotovo prvaka, moramo biti svjesni velikih promjena koje se dešavaju u tom periodu. Upoznavanje novih drugara, uspostavljanje nekih drugačijih relacija od onih koje su postojale u vrtiću, drugačija dinamika dana i povećanje obaveza su faktori koji mogu navesti dijete da vidi sebe kao nekog ko neće moći da se izbori sa svim tim. Neka djeca jednostavno nisu svjesna ili dovoljno zrela da shvate šta je to što se sada od njih očekuje. To pogotovo važi za djecu koja se sada po prvi put susreću sa konceptom sjedenja na času u trajanju od 45 minuta. Na Brainobrain časovima vidimo koliko je djeci tog uzrasta to izazovno, i zato ozbiljan rad na abakusu često oplemenjujemo igricama i vežbama tipa brain gym igre, vežbama motorike, kreativnim radom i slično, konstantno povećavajući vrijeme neprestanog sjedenja dok ne dođemo na nivo od 45 minuta, kako bi se djeca što bolje spremila za školu.
Školske obaveze i samopouzdanje djeteta
Ukoliko sa našom djecom do kraja nižih razreda radimo zajedno sve školske obaveze, biće potpuno nespremni kada dođu u peti razred da prihvate drastično povećanje gradiva, nove predmete i nastavnike. Zato je od izuzetne važnosti da se trudimo da budu samostalni, da znaju šta imaju za domaći i da ga urade sami. Nama su naši roditelji govorili: „Ja sam svoju školu završio“ i velika istina je u toj rečenici. Samopouzdanje će im se stalno povećavati kako sami budu obavljali svoje zadatke, kada se uvjere u svoje sposobnosti, a mi treba da budemo tu da ih pohvalimo i nagradimo, da se hvalimo njima svojim prijateljima tako da oni čuju, naravno i da im pomognemo kada zaškripi ili kada nešto stvarno ne shvataju, a ne da radimo umjesto njih.
Socijalni odnosi i uticaj na samopouzdanje
Ukoliko je razlog manjka samopouzdanja zadirkivanje od strane drugara ili neuklapanje u društvo, treba raditi na njihovoj emocionalnog inteligenciji. Emocionalna inteligencija prema istoimenoj knjizi Danijela Golemana, pisca i naučnog novinara, podrazumijeva samosvijest (prepoznavanje sopstvenih emocija, samoregulaciju (upravljanje istima), socijalne vještine (održavanje odnosa sa drugima), empatiju (uvažavanje tuđih osjećanja) i motivaciju (ono što nas pokreće). Rad na svakom od ovih elemenata, a najbolje na svim, mnogo će pomoći našem djetetu da se snađe u društvenim interakcijama, stekne i poveća samopouzdanje. Rad podrazumijeva kako razgovaranje o svemu ovome, tako i lični, roditeljski primjer. Ovo se odnosi na djecu bilo kog uzrasta, bez obzira da li su mlađi ili stariji školarci, mijenjaju se samo okolnosti i način pristupa. Socijalne vještine se uče čitavog života i ja sam uvijek mišljenja da je humor i zabava odličan pristup svemu. Možemo recimo okupljati njihove drugare u našem stanu, organizovati tematske zabave ili grupne izlaske u parkove, podsticati druženja svakog tipa, ali treba i njegovati lična prijateljstva iz kojih naša djeca takođe mnogo uče.
Ne kaže se bez razloga: „Mala djeca mala briga, velika djeca velika briga“, te ćemo više pažnje posvetiti manjku samopouzdanja kod djece koja su ušla u period puberteta u narednom dijelu.
Uticaj roditelja na samopouzdanje
Što se naših pubertetlija tiče, po mom mišljenju, najveći izazov i naša uloga u ovom periodu ogleda se u tome da sačuvamo smirenost, da obasipamo naše tinejdžere ljubavlju i razumijevanjem, jer će se oni sami sigurno osjećati kao da ih cio svijet mrzi ili osuđuje. Sjetimo se da su njihove promjene raspoloženja u velikoj mjeri uslovljene lučenjem hormona kojima još uvijek nisu naučili da upravljaju i sa kojima se nisu saživjeli. Potrebno je da njegujemo naše male ruže, kao i do sada, najbolje što umijemo, iako ćemo većinu tog vremena provesti vadeći trnje iz ruku. Najbitnije je da uvijek imamo na umu da je ovaj period razvoja teži njima nego nama. Mi smo kroz svoj pubertet prošli, oni nisu. Potrebno je da se potrudimo da im olakšamo sve te promjene raspoloženja i ponašanja tako što ćemo ih uvjeriti da smo tu, da uvijek mogu da nam se povjere ili pitaju za savjet. Takođe posebno im treba pojasniti da nas mogu pitati sve što žele na osjetljive teme i teme koje se tiču tjelesnog sazrijevanja, a naši odgovori treba da im pomognu da prihvate novonastale promjene i daju im orijentir za ponašanje u određenim situacijama, nikako da im izazovu nelagodu ili sramotu.
Povjerenje u roditelje i samopouzdanje
Sada je vrijeme za izgradnju nekog drugačijeg povjerenja, povjerenja koje grade dvije odrasle osobe, tačnije jedna odrasla i jedna koja misli da je odrasla. Ukoliko osuđujemo njihove izbore, posebno što se muzike, stila oblačenja i društva tiče, rizikujemo da se udaljimo još više. Dobro je, takođe, biti u toku sa trendovima i sa tehnologijom, tako ćemo lakše naći zajednički jezik, a moći ćemo da budemo „kul“ roditelj i da ispratimo šta naše radoznalo čedo radi na društvenim mrežama na primjer. U današnje vrijeme to je nažalost neophodno.
Rad na samopouzdanju
Rad na njihovom samopouzdanju je posebna priča. Ako su ga ranije imali, sada će biti itekako poljuljano. Percipiraće svoje tijelo na drugačiji način i ovaj period je vjerovatno kritičan za njihov budući stav prema istom. Objasnićemo im sve promjene koje se dešavaju, da smo i mi prošli isto i da će i to proći. Ja sam svom djetetu recimo pokazivala slike iz tog nekog perioda kada mislim da me je pubertet najviše izmenio, pa smo došle do zaključka da je sve to prolazno. Pročitati priču o ružnom pačetu bezbroj puta, iako su je prerasli i razgovarati sa njima o njoj.
Emocije i samopouzdanje
Njihove ispade bijesa će biti teško tolerisati. Biće česti, intenzivni i u većini slučajeva ničim izazvani. Naše je da relativizujemo situaciju, da pokušamo da dopremo do onog racionalnog dijela njih koji je još uvijek tu negdje, samo su ga hormoni malo uspavali. Da dokučimo ili „izvučemo“ iz njih šta je pravi razlog njihovog bijesa i da ih navedemo da razmisle da li je opravdan ili samo pretjerano reaguju. Ukoliko je ljutnja opravdana, naravno da ćemo pokušati da im pomognemo i ako je do nas da izgladimo odnos. Neke od tih ispada treba potpuno izignorisati, pustiti da prođu sami od sebe, jer oni često na takav način privlače pažnju i potreban je samo jedan naš mali lijep gest da ih smiri. Bitno je da spriječimo ili ublažimo osjećaj krivice koji im se može javiti kada oluja prođe, koji takođe utiče na samopouzdanje. Moje dijete npr. posle tako nekog ispada upadne u fazu da se loše osjeća jer je bila bez kontrole. Tada pokušam da joj objasnim da je u redu ponekad imati ventil i da je malo buntovništva ljekovito, ali da minimum lijepog ponašanja i kućnog vaspitanja moraju postojati. Vjerovatno se većina roditelja u ovom periodu osjeća kao da stalno gasi šumski požar kanticom za zalivanje cvijeća, ali i za nas postoji utjeha i glasi: „I to će proći“.
Moramo se pomiriti sa tim da više nismo najpametnije osobe u njihovim životima, oni kojima se dive pitanjem: „A kako mama ti to sve znaš?“. Sada će sumnjati u naše riječi, vjerovaće možda više nekom marginalnom viralnom liku nego nama. Kritikovaće naše ponašanje, uviđati naše greške i neće se libiti da nam ih natrljaju na nos. Kriviće nas za neki „loš“ gen koji smo im prenijeli ili neku vrijednost koju smo im vaspitanjem usadili, a sada je smatraju beskorisnom ili štetnom. Sve ovo ne bi bio toliki problem (kada izuzmemo to da nas može lično povređivati), da djeca kroz nas ne vide sebe. Ako nama toliko toga fali, kako oni sebe da vide u ljepšem svijetlu? Tada je potrebno da im približimo istinu da radimo onako kako najbolje umijemo i da smo se oduvijek trudili da im prenesemo ono najljepše što i sami posjedujemo. Bitno je da ih uvjerimo da ako oni isto uvijek budu radili na sebi i radili najbolje što umiju, sve će biti u redu. Takozvane psiho drame odnosno povremene zamjene uloga mogu biti od velike pomoći u tim situacijama. Dogovorimo se da na primjer jedan dan zamijenimo uloge, gdje će dijete biti roditelj i obrnuto. Obavezno preciziramo koji su to djelovi svakodnevnog života u kojima se zamjenjujemo i pustimo da spontanost i kreativnost odrade svoje. Takve male predstave mogu biti fenomenalan način da vidimo sebe u tuđim očima, da shvatimo stanovište onog drugog, odnosno da „obujemo njegove cipele“ kao i da se sa svojim djetetom povežemo još više i na nekom drugačijem nivou.
Ljubav prema sebi i samopouzdanje
Ovo je najbitniji period da ih naučimo da vole sebe. Da ih naučimo da ne budu suviše kritični prema sebi, već naprotiv, nježni. Da zavole svaku crtu svog karaktera i svaki dio svoga tijela i da su jedinstveni. Da su u nečemu bolji od drugih, a u nečemu gori, i da je to sve ok. I da su suze ok 😉. Da ih usmjerimo na neophodnost razgovora o osjećanjima i adekvatnog izražavanja istih (pogotovo naše dječake), i da razumijemo i sa empatijom pristupamo svemu što nam kažu i povjere. Potrebno je uvažavati njihove stavove i mišljenja, pridati im važnost i objasniti im da su legitimni čak i kada se ne slažemo sa njima. To neslaganje bi trebalo da iskažemo na način koji im neće umanjiti samopouzdanje već ih upravo ohrabriti da budu otvorenog uma za različita stanovišta, vjerujući da će im ono što vide i nose iz kuće služiti kao kompas u ovim turbulentnim vremenima.
Ljubav prema drugima i samopouzdanje
Zasigurno će biti i momenata kada će nam pokazivati ljubav kao ranije, prigrabimo ih najjače što možemo. Biće i trenutaka kada će nas iznenaditi svojom zrelošću i odgovornošću, kada će biti razumni i spremni za svaku vrstu saradnje i dogovora. U takvim momentima je važno da ih pohvalimo, da na nježan način uporedimo takvo ponašanje sa onim kad ih „uhvate bubice“, nadajući se da će sami shvatiti da im ova druga vrsta ponašanja nikako nije na korist. NLP kao nauka i bitan dio Brainobrain programa, ovu vrstu poređenja trenutnog sa željenim ponašanjem i razmišljanjem naziva modelovanje. To je proces tokom kog uviđamo koje su to pozitivne osobine i vrijednosti koje vidimo kod sebe ili drugih, a koje želimo da njegujemo ili trajno usvojimo, čime radimo na povećanju samopouzdanja i razvoju socijalnih vještina koje ostaju za cio život!
Kakva su Vaša iskustva sa tinejdžerima i njihovim samopouzdanjem?