Govorite svojoj djeci da ih volite, ljubite ih, grlite, smijete se i igrajte sa njima, učite ih, podržite ih nježno… Ima li išta ljepše, i zar nam to kao roditeljima nije svima najveća radost? Ali, da li je to sve? Bezuslovna ljubav djeluje kao prirodna, laka, data, govori se o tom urođenom majčinskom instinktu, hormonima koji to omogućavaju. Dovoljno je pogledati ljupko djetešce i preplavljeni smo čarobnim jedinjenjima blaženstva. Naravno, u tome ima istine ali, šta se dešava kad počnu izazovi? Da li i tada sve djeluje tako dato i prirodno? Kada nas bebin plač, koji ne možemo da protumačimo, dovede u stanje zbunjenosti, panike i bespomoćnosti. Tada, iako želimo da ispunimo svaku potrebu našeg djeteta, ne uspijevamo, jer ne možemo sa sigurnošću da je prepoznamo, a naše potrebe su i dalje tu, na pauzi, pod kočnicom, naše emocije takođe. Da li i to prepoznajemo?
Kažu naučnici da beba osjeća majčino stanje i dok je u stomaku
Majka je njeno okruženje i ona sama, kada se rodi još uvijek nema osjećaj da je odvojena od majke. U tom procesu spoznaje da je zasebno biće, odvija se razvijanje djetetove osobenosti. Od toga kako majka i otac reaguju na dijete u tom delikatnom periodu, kakvu mu sliku reflektuju, zavisi predstava koju će dijete imati o tome ko je ono zapravo.
Roditeljske reakcije su tada jedini dodir sa spoljnim svijetom, pa od njih zavisi kako će ga dijete doživjeti, da li kao prihvatajući i podržavajući, ako roditelji jesu, ili odbacujući i hladan, ako roditelji nijesu u stanju da prepoznaju i adekvatno odgovore na njegove potrebe.
To naravno nije svestan proces, jer beba nema svijest, tek je razvija i na taj način se formiraju neraskidive veze u mozgu, koje ostaju za čitav život. O tim vezama govori teorija o atačmentu, koja kaže da je snažna fizička i emocionalna povjezanost koju dijete ima sa primarnim starateljem u prvim godinama života, kritična za pravilan razvoj. Ako je ta veza jaka i sigurna (dodir, nošenje, kontakt očima, dojenje, utjeha, uzvraćen osmijeh, tepanje, osjećaj da je prihvaćeno i poželjno), dijete se kasnije osjeća bezbedno da istražuje svijet, znajući da postoji sigurna baza, gdje uvijek može da se vrati i gdje je voljeno. Ako je, pak, veza slaba dijete će se osjećati nesigurno u svijetu. Nesigurnost koju je osjećalo u tom primarnom odnosu će teže prevazilaziti i u kasnijim odnosima.
Da li povezanost koju dijete ima sa starateljem utiče na tip ličnosti u koje dijete izrasta?
Djeca koja imaju siguran atačment lako grade povjerenje sa drugim ljudima, pozitivna su, optimistična, uspješna, dok ona sa nesigurnim atačmentom imaju poteškoće u odnosima sa ljudima i negativnu sliku o sebi. Postoji samo jedan tip sigurnog afektivnog vezivanja, a tri nesigurnog: ambivalentni, izbegavajući i dezorganizovani. Govoreći o tome u kakvim uslovima nastaju, potrudiću se da osvjetlim nešto što smatram važnim, a o čemu se malo govori.
Zamislimo situaciju gde je malom djetetu potrebna pažnja, roditelji iz raznih razloga ne mogu da odreaguju uvijek adekvatno, u zavisnosti od sopstvenog stanja, nedosledno se odazivaju na djetetove signale. Dijete prvo pokušava da se umiljava, pa postaje zahtijevno i na kraju podiže svoje emocionalno stanje da bi dobilo pažnju, npr. viče. Roditelj se konačno odaziva, ali dijete je sada ljuto i nije u stanju da prihvati pažnju i vraća roditelju “milo za drago”. 
Ovi obrasci reagovanja kasnije ostaju u životu i takvu djecu kasnije doživljavaju kao ćudljivu, hirovitu i nedoslijednog ponašanja, a ona sama nemaju dobru sliku o sebi. Ako bi roditelj u prethodnoj situaciji uglavnom reagovao kažnjavanjem na ispoljavanje nezadovoljstva, dijete bi se povuklo i prestalo da ispoljava svoje autentično stanje i nastavilo da potiskuje osjećanja iz straha da ne bude kažnjeno, što za posljedicu ima gubitak kontakta sa roditeljem. U odraslom dobu, takođe, ne pokazuje svoja osjećanja. Ekstremna situacija zanemarivanja ili čak zlostavljanja, ostavlja nerazriješen strah koji dijete osjeća od osoba kojima se obraća za osjećaj sigurnosti, a oni ga ne omogućavaju, što dovodi do unutrašnjeg konflikta i do dezorganizacije ideja o tome šta je ljubav i sigurnost. Ova nesrećna situacija dovodi do toga da dijete ima izuzetno negativnu sliku osebi i do osjećaja da nije vrijedno ljubavi. Stres (adrenalin i kortizol koji se rano luče u štetnim količinama), koji djeca doživljavaju kada njihova anksioznost ostane nerazriješena, jer ne mogu da je iskomuniciraju na tako ranom uzrastu, a roditelji ne prepoznaju da im je potreban umirujući kontakt, dovodi do oštećenja i disbalansa neuroendokrinog sistema i stanja stalne pobuđenosti koje narušava fizičko i mentalno zdravlje.
Da li smo zaista uvijek bezuslovno prihvatajući za naše dijete?
Hajde da se zapitamo, da li smo bezuslovno prihvatajući kada treći put stanemo na igračku na podu ili kad dijete nije reklo do ponoći da ima domaći zadatak i svi smo sutradan nenaspavani. Na primjer, krenuli smo zajedno iz kuće i ono nezainteresovano obuva patiku na pogrešnu nogu, a kasnimo, a zovu nas, dijete nešto pita, priča dok mi pričamo preko telefona, gleda nas bijesno… i odreagovali smo, planuli, već je izašlo… sad nas gleda uplašeno, tužno… rekli smo to ‘AKO’, ako ne prestaneš, ako ne budeš uradio, ako te još jednom čujem – više nije bezuslovno prihvaćeno. Onda slijedi kazna, možda i nagrada ako više naginjemo tom pristupu, ako uradi ono što očekujemo, ili možda čak i postiđivanje i “kako si mogao”.
Svakako, dijete je to koje treba da se koriguje i da nam svojim ponašanjem vrati sigurnost u roditeljsku ulogu, da ispuni uslove, one koji su nama potrebni da se osjećamo kao dobar roditelj, tj. roditelj koji ima kontrolu, koji ga je to sve već naučio, koji je zaslužio da bude poslušan, poštovan, kako bi mogao opet da bude onaj koji ima strpljenja i nježno voli. Dijete to čini za nas, jer koliko god nama djeluje da je ono dovelo u pitanje da li smo dovoljno uvaženi, adekvatni, strpljivi, sposobni da ih nečemu naučimo i volimo, zapravo NIJE, ono se to ne pita, ono to ne dovodi u pitanje, već nas pita svakim svojim ponašanjem: Da li je ono sve to i vrijedno toga? Ako bi nas dovelo u pitanje, dovelo bi u pitanje svoj opstanak. Kao što je poznata autorka Alice Miller uočila, sigurnije je biti loše i teško, dijete koje je u sigurnim rukama, nego dovesti u pitanje ta svemoćna, sveznajuća bića, bogove u koje vjeruje, od kojih mu život zavisi i koje bezuslovno voli, roditelje.
Šta je zaista dovelo do reakcije koju nismo željeli?
Naravno, nećemo uvijek tako odreagovati. Nekada smo dovoljno u miru sa sobom, svijetom da se djetetu posvetimo, prisutni da odgovorimo na njegove potrebe tako lako i da u toj razmeni neizmerno uživamo, ali ne uvijek. Od čega to zavisi? Zavisi od toga da li smo osvijestili da to nema veze sa ponašanjem djeteta, niti sa tim kakvo je ono, već koliko smo mi izgradili kapacitet za bliskost, ljubav i koliko smo svjesni kako je formirana naša predstava o njoj. Bowlby koji je tvorac gore pomenute teorije kaže: “Ono što nije iskomunicirano sa majkom, ne može biti iskomunicirano sa samim sobom”. Šta je ostalo neiskomunicirano, šta nije smijelo da se osjeti, da se kaže, da se bude kad je roditelj bio dijete?“ Ono što je tada ostalo u senci skriveno, biće bačeno kao zastrašujuća sjenka na njegovo dijete sada.
Ko je tu, zaista, superheroj?
Metafora sa božanstvom je možda prejaka, i čudna, i ova priča je počela da biva teška. Niko sebe ne smatra Bogom, niko nije ni toliko sujetan, ni arogantan, ali eto dodijeljena nam je uloga, tj. sami smo je birali. Možda ne baš božanstva, ali svakako superheroja. Nije to tako ni loše, djeca ih obožavaju (opet ta idealizacija, stvarno nam i ne pomaže), velika je moć, a sa velikom moći ide velika odgovornost. 
Da li ste videli superheroja koji kaže: Kako si se uvalio u tu nevolju? Ne, pašćeš! Nemoj tako! Jesam li ti rekao sto puta!… Ne, oni dođu, podignu zgradu, uzmu u naručje, stanu između zloće i štićenika i vrlo su tihi, uglavnom ništa ne kažu, ili se vrlo lakonski izraze (imaju onu masku preko usta, pa i ne mogu baš), e tu smo mi roditelji u prednosti, mi imamo tu moć, da svojim licem podržimo svaku svoju riječ i postupak, maska nam zaista nije potrebna. Naravno, govorim figurativno, pozivam na autentičnost, otvorenost, spontanost, transparentnost, povezanost sa sopstvenim osjećanjima i komunikaciju sa djecom iz srca. Ko je još video takvog superheroja, pa to se ne može ni nazvati superherojem?! Uglavnom su rigidni, sa skupom pravila i principa kojih se strogo drže da ne budu razotkriveni, i uglavnom im dobro služe. Dok ne dođe do onog trenutka u zapletu, kad im je mnogo stalo, kad se npr. zaljube i treba da spuste masku i pokažu ranjivost, a ostanu moćni. Onda sledi kriza identiteta: koliko je superheroj, a koliko obično, neobično ljudsko biće.
Kako voljeti i biti privržen, a ne gušiti dijete, poštovati granice i ne opterećivati ga svojim “odraslim” potrebama?
Ono nije tu da ih zadovoljava, dijete nije tu da vas podržava, usrećuje, zadovoljava vaša očekivanja, da se slaže sa vama. Zapravo, ono je tu da se sigurno poveže sa vama, da bi sigurno moglo da ode od vas. Onako kako je voljeno to je njegov pojam ljubavi, onako kako vi volite njega ono će voljeti sebe, druge, život. Onako kako volimo sebe, saosjećamo se sa djetetom u sebi, voljećemo i svoje dijete. Prihvatanje i roditeljstvo prema svom unutrašnjem djetetu iz svog odraslog dijela je preduslov, videti DIJETE, onakvo kakvo jeste u svakom trenutku bez skretanja pogleda.
Za dr Shefali, poznatu autorku brojnih knjiga o roditeljstvu, bezuslovna ljubav je osvešćena ljubav. Roditeljstvo koje nije bazirano na emocionalnom uslovljavanju, kontroli, strahu, ne shvata lično, nije ugrožena nijednim ponašanjem djeteta, ne etiketira, ne zahtijeva, ne nameće, već gradi odnos i prisutnost, prostor za bitisanje. Osvešćen roditelj radikalno prihvata realnost, autentičan je, introspektivan, umiren, pokazuje, ukazuje, vodi, ne upravlja detetom, već upravlja sobom, svojim nabojem. Osvešćen roditelj pita se zašto ga nešto trigeruje, rješava svoje unutrašnje konflikte i obezbjeđuje i drži siguran prostor za dijete. On vidi promjenljivu, prolaznu prirodu svega, i humor, i priliku za učenje u svemu što život donosi. On modjeluje to ponašanje u svakoj interakciji sa djetetom učeći ga da prepozna, prihvati svoja osjećanja, da promišlja situacije i da se zauzme za sebe i traži rješenja ne ugrožavajući druge.
Na koji način odgovarati na pitanja i razgovarati sa djetetom?
Šta možemo naučiti iz ovoga? Možete npr. da govorite izmišljenim jezikom svog djeteta. Neverbalno je, ionako, značajnije. Uspostavite na tom nivou ravnopravan odnos, budite na istim talasnim dužinama, odmah ćete zadobiti povjerenje. Pričajte o svemu što ga zanima, šta mu je važno. Odgovoriti na ta pitanja, nekad mora biti prioritet! Još bolje, uključite i njegovu omiljenu igračku u te razgovore, animirajući je, animiraćete sebe. Riječi ne moraju biti: volim te. Mogu biti: Razumijem da se tako osjećas. Što mogu učiniti? Šta ti je sada potrebno? Izvini, pogriješio sam. Radiću na tome. Ne mogu/ne znam, ako ti je to važno, saznaću, naučiću. Ja/svako bi se osjećao slično u toj situaciji. Ti si ok. Ne, nije fer. Izvini, žao mi je ako sam te iznevjerio/povrijedio/razočarao u ovoj situaciji. Ali i: To je sjajno! Kako čudesno! Hvala što si mi na to ukazao…
Kako pristupiti negativnim emocijama kada se jave?
Važno je prihvatiti negativne emocije svoje djece i pomoći ih im da ih dožive i otpuste. Pružite podršku i budite empaticni, ne govorite svojoj djeci „da to nije ništa, da je sve ok“, kada su uznemireni. Umesto toga, pitajte ih da li su dobro: Šta mogu da uradim da ti pomognem/ znam da boli/ evo polako… prolazi/tu sam, osloni se/ žao mi je što se tako osjećaš… Znam da u najboljoj namjeri roditelji žele da očvrsnu svoju djecu, da ih nauče da budu otporni, pozitivni, da preskaču prepreke i prevazilaze te male nedaće, da „otresu” te negativne emocije, da ih čak „zabrane“.
Drame kod manje fizičke povrede, frustracije ili neslaganja sa bratom, sestrom ili drugarima, naravno i za nas roditelje bude previše, „podignu“ i pobude u nama razdražljivost.
Da li se zapitamo zašto je tako, zašto se mi osećamo loše i ugroženo kad prisustvujemo emocionalnim izlivima naše djece? Našom reakcijom u tim situacijama, učimo ih samoregulaciji. Naša smirenost, naša neustrašivost, protočnost, učiniće svaku emociju prijateljskom, što ona zapravo i jeste. Možda vam to djeluje kao prejaka riječ, zabrana, ali ako se zamislimo nad izjavama poput: „Nemoj plakati, nije to ništa“, kakvu poruku šaljemo? Zapravo mi negiramo njihovo iskustvo, emociju pa, na kraju krajeva, i realnost njihovih doživljaja. Zato je važno upravo suprotno! Te negativne emocije neće nestati, ostaće u telu, u duši, kao bol, patnja, blokada. Praviće probleme, ispoljiće se u vidu samosabotaže, isplivavaće kad ne treba, okidači će biti sve češći, kvariće odnose sa drugima, tražiti sve glasnije da budu viđene, shvaćene, prihvaćene. Nažalost, u najozbiljnijem vidu, ispoljiće se kao bolest.
Kada se pojavila emocija, bila je bezazlena, benigna, trebalo je da obavi svoju malu, ali značajnu ulogu. Na primer, ljutnja bi trebalo da skrene pažnju mami i tati na pretrpljenu nepravdu, poniženje, tugu koju je npr. djevojčica doživela kad joj se sestra rugala pred drugom djecom. Ljutnja je tu “da kaže“, da nešto treba preduzeti, kako bi vratila život u mir i ravnotežu. Ako roditelji obezbijede pozornicu, skript, budu podržavajući reditelj, sufliraju kad treba, odigraju tu „predstavu“par puta sa djecom, zaplet će se razriješiti, akteri će se zagrliti i pokloniti sa suzama rasterećenja i katarze. Osjetiće se dobro, odigrali su dobro. Ta izvedba će se onda uvijek dobro odigravati u životu. Ljubomora, ostrašćenost, privrženost, razočarenje, ljubav, tuga, ranjivost biće zaštićene na toj sceni. Stvarne su, imaju svoje mjesto, ulogu, izašle su iz mraka na svijetlo. Mama i tata su sve vidjeli, nasmijali se, bili angažovani, aplaudirali, možda dali buket ili plišanog medu. Dijete je viđeno, prihvaćeno, voljeno.
Da li su roditeljska briga i ljubav sinonimi?
U našoj kulturi briga se često izjednačava sa ljubavlju, pa što više strepimo nad djetetom, ono bi valjda trebalo da osjeća više da nam je stalo do njegove dobrobiti. Briga je nekako udaljena od ljubavi, čak suprotna. Dok ljubav motiviše, ohrabruje, briga parališe, zbunjuje. Dok ljubav daje vjetar u krila i samopouzdanje, briga šalje dijete klecavih kolena na razne frontove sa velikim tovarom nepotrebne i nekorisne opreme za suočavanje sa izazovima. Sumnjom u svoje sposobnosti, strahom, pritiskom i krivicom. Zato što se osmelilo na neku akciju, zabrinulo je i uznemirilo roditelja a, zapravo, dijete je tovar roditeljskih osjećanja uzelo na sebe. Ako je roditelj hrabar i nosi taj prtljag sam za sebe, a dijete ispraća sa osmjehom i mahanjem, ako ništa drugo, svakom tom prilikom, naučiće ga da je hrabrost puštati se uprkos strahu i prihvatati promjene, iako nose neizvjesnost.
Još neki od načina na koje djeci možete pokazati ljubav
Još jedan način da pokažete ljubav svojoj djeci je da ih naučite kako da se igraju i budu radosni, radoznali. Pokažite svojim primjerom, okačite na čiviluk svoje ozbiljno lice i sami se igrajte, plešite i uživajte u životu. Kreirajte, kuvajte zajedno, zabavljajte se… Pokažite im ili im dozvolite da oni vas podsjete kako se generiše ono divno stanje bezrazložne radosti, razigranosti, kreativne haotičnosti, pa i dokolice. Ne postavljajte mnogo uslova za zadovoljstvo i sreću, budite zahvalni. Dozvolite djetetu da samo bude, bez da nešto treba i mora da radi ili postigne. Kad se poveže sa sobom, organski, kroz pokret, ritam, glas, igru, uživanje u prirodi i u svojoj prirodnoj datosti, dijete je onda motivisano iznutra da uči, da se mijenja i razvija. Naše je da zapravo ne ometamo taj proces svojim idejama kako se nešto radi tačno, ili šta je potrebno za uspjeh ili sreću.
Mislim da je važno upoznati djecu sa duhovnošću, koja ne znači da bi vaše dijete trebalo da bude kršteno ili upoznato sa nekom određenom religijom, već da bi trebalo da se podstiče da postavlja pitanja o magičnim, čudesnim, spiritualnim stvarima na ovom svijetu. Čitanje knjiga, mitova, gledanje filmova, upoznavanje arhetipskih likova, heroja i antiheroja povešće ih na taj uzbudljiv put ka traženju sopstvenih principa, moralne filozofije, pa i smisla i svrhe. Ovi prikazi ljudskog stanja unijeće poredak, razriješiće neke zagonetke i dileme. Biće inspirisani da i oni krenu herojskim putem i učvrstiće neke obrasce i kriterijume koje ste možda već postavili.
Pazite čemu je vaše dijete izloženo, kojim pisanim, školskim, drugarskim, internet, TV, komšijskim, familijarnim sadržajima i uticajima. Vi ste za to odgovorni, vi određujete mjeru. Ponajviše pazite na svoje riječi i svoj uticaj! Bruce Lipton kaže: „Kada roditelji svojoj djeci prenose poruke, oni uopšte nisu svjesni činjenice da se njihovi komentari snimaju u nesvesnu memoriju djece kao apsolutne činjenice“. U ovoj fazi razvoja djetetova svijest nije dovoljno razvijena da može kritički da procjeni da li su ti prigovori istiniti, ali te poruke programirane u njihovom nesvjesnom kontrolišu njihovo ponašanje u odraslom životu, sve dok ih ne reprogramiraju.
Dijete se osjeća sigurno kada su mu postavljene granice i zato ih čvrsto postavljajte, tako će i ono znati da ih postavi kasnije sebi i drugima. Pokažite im kako se cjeni različitost, izuzetnost. Uzdižite, negujte i praktikujte vrednosti (budite njihovo oličenje) koje želite za svoje dijete. Pohvalite i pažnjom nagradite kad vidite da ih žive, da utvrdite taj put. Da se poigram sa Gandijevom izjavom, budite promjena koju želite da vidite kod svog djeteta, jer dijete ne radi ono što mu kažete, nego ono što vi radite i živite.
Granice i ljubav, to je sve što je zapravo potrebno, samodisciplina, odlučivanje, naučiti ih da budu u kontaktu sa sobom, hrabri, da uživaju, da pronađu svoju strast, svoj autentični izraz i da ih to oslobodi. Pokažite im i otvorite vidike prema mogućnostima i pustite da odu i dočekajte ih raširenih ruku kad se vrate.
I da se vratimo na početak, naravno da je važno i da čuju: volim te, ponosim se tobom, uživam da budem sa tobom, ti si divno biće… Što reče jedna mudra mama naših dragih učenica: “Govorite nježne riječi svojoj djeci, posebno kad padaju u san, šapućite im dok tonu u san da se usade tu kao mantra“. Da tako slatko, ušuškano i bezbrižno mogu da integrišu sva svoja iskustva, sve što su naučila, doživjela. Bezuslovna ljubav je taj prostor gdje se osjećamo sigurno, blaženo, zbrinuto, nešto poput majčinog stomaka, gdje je energija živa, vibrirajuća, gdje nema straha da li smo dovoljno dobri, pametni, lijepi, zaslužni, gdje nismo previše, ni premalo za ovaj svijet, gdje imamo povjerenje da smo zbrinuti, tako da možemo da se prepustimo. Ako djeci omogućimo takav unutrašnji osjećaj, oni će ga nositi u sebi i to će biti najdragocenije stanje i imunitet, baš kao što evergrin pesma Nat King Cole-a “Nature boy“ poručuje „…najveća stvar koju ćeš ikada naučiti je da voliš i budeš voljen za uzvrat!“.